abc
Umro je jedan od velikana našeg doba Christopher Hitchens, je li vam drago vjernici?
 |
Otvori blog |  |
Umro je jedan od velikana našeg doba Christopher Hitchens, je li vam drago vjernici?
Zapalio sam si svijeću kraj računara-i ne nije za mrtve ni žive, nego zato što sam imao samo jednu šibicu a nagradivši sebe ovisnošću o cigarama pun paket duhana i hrpu rizli (+). Pametan sam ja dečko.
Šepurio sam se gradom noćas vraćajući se kući sa pijanke. Ne neke konkretne, više spontane tipa: Ja čitav dan jedem govna hajmo popit jednu pivu kod mene. Dok se okreneš već ti se egzistencijalistička pitanja vrte po glavi: čemu sve ovo i sl.
Sreo sam nekog cigana kad sam se vraćao. Tražio mi je deset feninga-'nako ono: "jarane imaš TI deset feninga" kao da je prije toga pitao sto ljudi. A ponedjeljak je u ovom glupom gradu: dan za horore po ulicama. Dan kad se po vrelom asfaltu događa akcije ko' u nekom arti filmu.
Danas sam potrošio zadnje dvije marke ali sam napipao neku kovanicu u džepu. Prevrnuo je nekoliko puta da vidim koliko teži-Jap 10 feninga, znam po osjećaju. Vjerovatno se nije nadao da ću mu stvarno dati para, ali eto svakakvih sudbina ima pa da mene sretne u to gluho doba noći da mu zadnje svoje pare dam.
Bio sam ponosan. Na sebe i svoju dobrotu srca, učinio sam dobro djelo danas-rekoh sebi vraćajući se u svoj mali stan. Moram to zapisati negdje pomislio sam. No i prije nego što su te zadnje jednostavne prazne misli odletjele u bezdan neka me vrućina obuzela.
Bilo je više emotivno nego misaono. No kako god-iznudilo je razmišljanja koja sam tako vješto alkoholom i travom prikrivao cijelu večer. Preteturo' sam most na čijem kraju sam opet ugledao svoju staru utvaru što sam je sakrio u najdublji džep.
-Gdje ćeš ti? Rekoh znajući odgovor, Iščekujući ga poput šamara.
-Nazad, gdje drugo?
-A noć? Kakva je noć bila? Da li ugodna?-Naivno sam tražio razlog da pričam, ma o čemu.
-Ugodna, prosječna, vjerovatno ista kao i tvoja.-A dah je stvarao male bijele oblačiće pomiješane sa pljuvačkom. Toplina još jače zavlada mojim tijelom, bio sam poput vulkana što se suzdržavao da pobije sve oko sebe.
-Hoćeš sa mnom?-Izletjelo je iz mene kao da su tuđe riječi.
-Koja je razlika?-Upita snažno, znajući da znam odgovor.
-Nema razlike, nema je. Možda u minuti ili satu, možda u čitavoj noći-ali u suštini, u onome što nas čini ljudima nema, ne nema razlike-bilo nas dvoje ili samo jedno.
-U pravu si-rekoh-U pravu, laku noć.
-Laku noć-mi odgovori.
Već sam vadio ključeve dok sam zadnje zvuke koraka slušao kako sviraju odlasku (baš pjesnički). Već sam bio skoro u kući kad sam zadnje misli o svojoj utvari pokrivao debelim slojem crne, mokre zemlje. Već sam došao do zadnjih slova kad je spas došao po mene, da me odvede, daleko, daleko gdje se smije i jede, gdje se puši pa kašlje, gdje se liježe i spava.
Tako se ostvari moja noć i bi zabilježena bez da je to zaslužila. Pitam se nekada šta moram činiti sebi i ovom života kako bih ga pretvorio u neku pjesmu koja bi zapravo imala nekog smisla. Vjerovatno kupiti neku veliku široku kašiku-susak-kutlaču ili kako ih već ljudi zovu, pognuti se na koljena i među seansama pušenja kurca dobro zagrabiti govana i smazati ih-njam njam.
Džon (čita se D'žooon) je ustao da uzme jogurt, bila je to njegova prva promjena fizičkog položaja u proteklih sedam sati. Lars (čita se tako) je bio oduševljen i pljesnuo je rukama. –gdje ćeš to?
-Idem po jogurt.
-Aaaa, da, jogurt, jogurt, ti baš voliš jogurt zar ne? -Džon nije odgovorio. –Štaaa je brate? Ne pričaš sa mnom?
-Dosadan si
-Mama ti je dosadna, odvrati ovaj mudro
-Čuj mama ti je dosadno, bože zar se nisi mogao sjetiti nečeg što nismo u osnovnoj školi govorili?
-Mama ti je tako u osnovnoj školi govorila, opet će ovaj da posoli ranu.
-Bravo
-Mama ti bravo, još jednom Lars ponosno ubode. Džon je rovio po frižideru nemogavši naći jogurt.
-Pa gdje si ga stavio?
-Da to znam, ne bih rovio mamlaze.
-Pih, ljuti se na mene koliko hoš ja ti samo pomažem.
-Pomažeš ti moj kurac. Obojica ušutiše na trenutak pa se složiše da je ta bila na mjestu.
-Od čega je jogurt?
-Od jagoda
-Jagode, jagode, jagode...
-Nemoj to raditi majke ti.
-Šta? Zbunjeno će Lars
-Pa to, to eto, maloprije. Kašikom je mahao u znaku objašnjenja (valjda)
-Ne kontam šta misliš, šta sam uradio?
-To maloprije, te jagode: jagode, jagode, jagode...Koji kurac, mislim...Njegova vještina baratanja riječima je Larsu uvijek bila impresivna.
-Ne kontam, pa šta?
-Pa isto, isto...Isto da si u filmu, razumiješ? Kao ono ja legnem i kažem ah jagode, jagode, jagode, znaš ne zvuči normalno, nije nešto što bi normalna osoba rekla, mislim...Možeš reći ja volim jagode ali nemoj sad tu nešto to.
-Da ne radim sad tu nešto to? Džon se smrko, Lars ga nije shvaćao.
-Gle, nije ni bitno, hajd...
Nastupi nekoliko trenutaka šutnje pa će Lars opet – E
-E
-Ništa ti ono danas korisno nisi uradio jel da?
Džon ga je mrko pogledao.
-Ne počinji
-Ma ja, da ne počinjem, hoćeš sutra možda da te napomenem?
-Da, napomeni me sutra. Hladno će Džon.
-Sutra, sutra, sutra, ti baš voliš sutra.
-Eno opet ti...Ali ga Lars prekinu
-Ne skreći sa teme, posao nula poena, pare nula poena, isčekivana promjena u ponašanju nula poena...
-Napisao sam dvije priče
-Aha napisao si dvije priče, jebiga treba čitav dan za to!
-Radio sam nešto korisno ne seri
-Korisno je, jako korisno pošto si ti veliki pisac
-Hoćeš stvarno otvarati opet tu jebenu temu, uvijek isti fol, daj pusti me na miru više, idi jedi govna.
-Jest ću ja govna, ali i ti ćeš, zajedno ćemo jesti govna koja ti doneseš za večeru sa svog imaginarnog posla!
-Imam još vremena, ne dramatiziraj zaboga.
-Nisi to trebao reći.
-Znam da nisam, i lupi se dlanom u čelo.
-Džone prijatelju stari, ti nemaš više mnogo vremena.
-Znam, znam...Ali napisao sam dvije priče!
-Dobro hajd napisao si dvije priče.
-Za dva dana! Dvije priče u dva dana, i to je jedna pravo duga, skoro pa su zapravo tri priče,razumiješ? A ideje su dobre, i stil nije loš, mislim da bi mogle negdje proči.
-Ma proći će kurac. Trenutak šutnje i obojica se složiše kako je i ovaj, bio na mjestu.
-Slušaj, reci šta hoš ali ja sam napisao dvije jebene priče, u dva dana, znaš kad sam zadnji put toliko stvari napisao?
-Znam, onda kad si bio depresivan bla bla bla, nezainteresirano je odmahivao rukom.-ali stani malo, možda to znači da si sada depresivan, doda Lars.
-Kako misliš?
-Pa ako pišeš mnogo kad si depresivan, a trenutno pišeš mnogo vjerovatno si i sada depresivan.
-Zar ne misliš da bih znao da sam depresivan?
-Jesi li plakao danas?
-Jesam
-Više puta?
-tri-četiri puta možda pet, ne znam
-Jesi li sjedio i buljio u prazno?
-Samo par sati, i jučer malo.
-Cigare?
-Tri kutije...
-Džone, mislim da si depresivan
-Misliš?
-Jesi li imao koga u obitelji da je depresivan?
-Samo otac i djed koliko ja znam.
-Jep, onda si depresivan.
-Bez obzira, sabra se Džon. Napisao sam dvije i pol priče!
-Sad je dvije i pol?
-Pa rekao sam ti da je jedna povelika, mogla je biti taman dvije!
-Tvoj entuzijazam se kosi sa razumom, što se ne ubiješ?
-Baš sam razmišljao o tome nedavno.
-Jesi li? Lars će uzbuđeno-Baš si razmišljao ono da bi to moglo biti nešto što bi ti odgovaralo? Zapitkivao je neprekidno. –Ja uvijek kažem, život je težak, postoje izlazi, čisto da znaš.
-Znam ja da bi ti to volio, svijestan sam toga.
-Hej ti ideš i ja idem, meni ne smeta, ja mogu ići uvijek, ja bih već davno otišao da nema tebe. Ali nešto i ti razmišljaš je li?
-Da razmišljao sam i donjeo sam odluku.
-Odluku, Lars će iznenađeno, -pa da čujem odluku, znam da si pametan ti si uvijek znao dobro odlučiti.
-Neću se ubiti.
-Nećeš?!
-Neću, ne mogu, postoji dobar razlog.
-Dobar razlog, kakve gluposti melješ, sve je besmisleno, ne postoje razlozi, ne postoje stvari ni ljudi, mi ne postojimo, razumiješ li ti to?!
-Razumijem.
-Ovaj imaginarni svijet je samo obojani prozor, sve je samo iluzija, čak i misli, i svijesnost, i snovi, sve je iluzija i nestanak! Lars je objašnjavao velikom žustrinom.
-Znam, opet će Džon hladno.
-Tvoja želja za smrću je opravdana. Čitav život proveo sam pokušavajući tebi udovoljiti, dopizdilo mi je, nećeš ovo dobiti, bit ćeš sa mnom i mojim uspjesima do kraja života, do duboke starosti ako ikako može, jer ako ja moram prolaziti kroz sva ova sranja bar ću imati tebe i moći ću svaki dan sebe tješiti tvojom željom za smrću.
Lars je prešutio taj komentar, šutio je još neko vrijeme, nekoliko sati, no onda se neminovno javio pred spavanje da mu kaže koliko je razočaran ovim danom. Znao je da neće moći odoliti toj slatkoj zajedljivoj i zadnjoj uvredi što je svaku noć pod njegov jastuk stavi. Gad će uvijek ostati gad, najgore što mu možeš uraditi je oprostiti.
